dream catcher

...izgubih napisano... facebook i nova cudesa... nema veze... sudbonosno, rekla bih...

..previse istine je bilo u onim kaoticno slozenim izjavama da bi bile objavljenje...

..tishina uvijek puno bolje iskaze sve one silne skrivene emocije pa cak i one koje ne zelimo priznati...

...ipak imam potrebu da pisem...

...irelevantno... vracam se svom idilicnom svakodnevnom zivotu... just keep going!

...bez onog ali, iako je evidentno da se krije negdje tu izmedju redova... mozda jednostavno previse boli da bi isplivalo na povrsinu... mozda jednostavno previse kosta... sta god da je u pitanju bolje je bez njega...


>>Sunce izlazi i zalazi
sve je kao i obicno
kada o tebi ne razmisljam
stvarno se osecam odlicno<<

cudan je osjecaj to: zivim punim plucima, nemam vremena ni da razmatram da dangubim a opet naidje trenutak kada shrvana nedostatkom energije i sumornim kisama unatoc svom optimizmu shvatim da zivot bez njega nema smisla. jednostavno nema. tuzno ali istinito… treba mi… ako nista cisto da me natjera da se borim za sebe… i cudno je…

pomalo ironicno i pomalo sarkasticno… sve sto radim cinim motivirana njegovom podrskom i inspirisana zeljom za zivotom… ne moze se to tek tako objasniti… duboke korjene ima… i vjerovatno cu se vec odmah ujutru vratiti poricanju I nastaviti naprijed… zahvaljujuci njemu…

cudna je stvar ljudska psiha

ne pisah odavno... moji su tragovi zamrli... moje postojanje u  svijetu olovnom blijedi... a u svijet maste odavno ne zalazim...
nema me
a opet... iskrica mene neocekivano zabljesne u ovom oklopu kojeg nosim i opet se najdem ... tamo gdje ne trebam biti... ne ondje gdje zelim... ne ondje gdje sam bila... pa cak ni gdje bih trebala biti... a ne... ondje sam gdje ne bih smjela se naci...
nadjem se u snovima kako opet ceznem za onim osmjehom, pogledom, osjecajima koje sam davno nekad zakopala dubooookooo ispod povrsine i sakrila bez mape nadajuci se da nikad nece biti ponovo pronadjeni...
da... opet sam tu... od sebe se ne moze pobjeci... ali meni vraski dobro ide igra skrivanja inace... samo eto, ponekad, uspijem se naci i onda tuzna humoreska zasvira tonovima d-molla...

nedostaje mi nasa ljubav mili,
bez nje se zivot kruni uzalud
nedostajem si ja kakva sam bila
nedostajes mi ti onako lud
[nek mi fanovi balasa ne zamjere na slobodnoj preradi teksta]

ma dobro sam: zivotarim sustinski a povrsinksi egzistencijalno uzivam u malim blagodarima... i to je to... ne treba insanu nista vise od toga...

kazu alkohol tjera ljude da priznaju ono sto kriju... mozda i jeste tako nakon vecih kolicina, ali svejedno ja sada stavljam tacku na i. kraj je... nema vise... to je to.
sve je sjajno! :D

i sad znam da sam sama...
TI jesi Balashevic ali ne moj [kako to nisam shvatila prije?] i >>ti<< si jednostavno vjetar koji se vezat ne moze [i ja sam to oduvijek znala]... i nema vishe nikog... i ne treba vishe niko!
meni je sasvim dobro ovako :)
mozda se zavaravam ali trenutno zaista zelim vjerovati u to :)
sad sam sama... nema prijatelja u blizini, nema ljubavi, porodicu ostavljam i idem u veliki bijeli svijet traziti nesto... ne bolje, ali drugacije sigurno...
bit ce sve ok! bit ce! mora biti...
ne znam da li vjerujem u to ali ako ponovim josh par puta mozda se cak i ubijedim :)

i cinim sve da tako ostane ! :D

osjecam se... slobodno! da to je najbolja rijec kojom mogu opisati svoje danasnje stanje... slobodna ! i to mi se svidja...
ne znam kako, niti zasto: nakon sinoc mislila sam da cu biti u potpunosti slomnjena ali nisam... nisam ni prkosna... ne mogu reci da nisam ocekivala da ce se desiti to sto se desilo... definitivno nisam ocekivala da me tako zaboli niti da to tek tako prihvatim... ali jesam...
mozda je u pitanju samo supresija ali na neki nac mi je trebao taj slom da dodjem u svoje prijasnje stanje... ogromni bedemi oko srca, osmjeh od uha do uha, minimalno samopouzdanje i ogromna zelja za akademskim uspjehom protkana zedju za znanjem... da to mi je trebalo!
...emocije dalje od mene!... :)
i iskreno mislim da je bolje tako... ono ''mozda'' josh uvijek tinja tamo negdje duboko potopljeno na dnu mora suza prolivenih i nek ostane tamo! na povrsini se olujno nebo razvedrava i ko zna... mozda cak i svice novi dan! :D {ili pak to sunce zalazi? ali onda ide zvjezdano nebo... sto je josh bolje!}
osjecam se slobodno i opet sam to samo ona ista stara ja! :D
a sad... odoh crtati! :D nisam odavno imala ovakav nalet inspiracije! :)

nije da je sve ok... daleko od toga... ali nisam ni ja vise ona ista... privremeno stanje? iskreno se nadam... jedno je biti namcor al je nesto sasvim drugo biti osjetljivo eksplozivno sretstvo...
moze biti da je cisto u pitanju nervoza pred dogadjaj koji je zasigurno jedna od najvecih prekretnica u mom zivotu ali... zaista nije neophodno da budem toliko osjetljiva na sve... i pomalo je glupo vise imati izgovore za sve faze mrzovolje...
mozda bi valjalo prebaciti se u hipije pa da onda sve bude lijepo i mirno i lagano i bas kako ... treba?
ne znam... a pomalo je tu i velika kolicina nezadovoljstva samom sobom... na kraju krajeva... mogla sam ja puno bolje a nisam... trebala sam a nisam... sada me je strah da necu moci a zeljet cu...
a tu je i On a sada me muci i >>on<<... isti su, ma koliko drugaciji bili... prema meni se ophode isto... samo je stvar sto jednom sam dala puno pravo na to a sa drugim se borim za nesto drugo...
toliko sam toga tu rekla a opet se sve svodi na isto... ja sam idiot, jedan veoma osjetljivi i strasljivi namcor kojem treba promjena iz temelja postignuta tako da se esencija onoga sto je moglo biti ne promjeni a da se ne desi nista sto ne bi trebalo... jel postoji ikakav nacin da se to izvede? meni se cini da se bas suprotno sada dogadja... i ne svidja mi se to... :(

{cimeru potvrdjujem tvoje strahove i iskreno se nadam da smo obje u krivu...}

...mrzim svoja konfuzna stanja..

nema se tu sta reci... sve se zna i sve je nekad davno receno...
D-moll ipak josh uvijek uhvati me cvrsto i ne popusta... vodi me u svoj plavicasti dol...
ja -idem dalje... na silu... al idem dalje... moram...
al jedan d-moll me razvali, neki bi to prosto tugom nazvali... al nije to... sta je tuga za d-moll???
nemam inspiracije... ne mogu o tom... ne mogu... nisam si to smjela uraditi... nisam...

sledeci put ima da si kupim diktafon i vecito pricam sama sa sobom snimajuci se jer rijeci koje ponekad tek tako same od sebe navru nece se vratiti po nalogu...

zelim pisati... ali sta?
moram se objasniti... ali kako?
o Boze gde su prave rijeci kad su potrebne?

nisam dobro ovih dana... ne, nisam depresivna... nisam ni indiferentna... al nisam ni sretna ni zadovoljna... osjecam nesto ali ne znam sta je to tacno: tegoba? neizvjesnost? iscekivanje? ma ne... ne to... nesto drugo... ne znam sta je...

ne znam... i sama sam si kriva za to...

zatvorila sam prokleto srce i od same sebe pa mi ne preostaje nisto drugo no sva tezina nemoci neznanja...

i radim gluposti... sama sebi u utrobu skacem i ne razumijem posljedice... ne shvatam dogadjaje.... jer ne zelim? ili je to doprlo do stadije gdje zapravo ne mogu...? ne znam...

ne... nisam zbunjena... ovaj put sam samo izgubljena u moru neobjasnjivih postupaka: kako mojih tako i tudjih...

...ipak se borim
ipak se nadam
sve manje letim
sve vise padam
i sve su jace ruke
sto me vuku dnu...

probudih se, po obicaju, dovoljno rano da kazem da jos nije jutro al dovoljno kasno da ni zora vise nije...
magla je krila oblake koji su pak krili nebo: koje li je ono boje? ne sjecam se vise...
kisa ce opet-pomislih...
hladan povjetarac lagano je dodirivao moje lice... mirisalo je kao kasno novembrasko vece...
i osjecala sam se tako...
samo je zelenilo u okolnim bastama otkrivalo da je zapravo sredina jula...
pozeljeh da nije...
zelim vrijeme : da se vrati unazad ili ode unaprijed?
ne znam... zaista ne znam... samo ne zelim da budem tu, zatocena u ovoj kozi koja je odvec tjesna za mene: nesto mora da se promjeni i to brzo...
ja ili ti?
ni jedno ili oboje?
svejedno mi je... u svakom slucaju ja gubim: ali ako vec moram onda nek bude sto prije...
naposlijetku: juli je... nije novembar: dosta mi je kise!

ponekad kada zaspemo ne probudimo se sa prvim suncevim zrakama
zapravo ne probudimo se uopce dok sunce sja
i oni nezni divni snovi sa kojima, ususkani u osjecaj sigurnosti, plovimo nebeskim visinama pretvore se u nocne more koje crpe snagu i ubijaju duh
i u sta se onda mi sami pretvorimo?
u ona okrutna cudovista koja su nas progonila... cisto jer se pokusavamo zastiti od istih...
i onda se probudimo
i tamni crni oblaci prikrivaju svetlucave nebeske truni nade i san se nastavi u javi noci... i tamne visoke sjene cudovista i dalje kruze okolo u mraku...
i sta onda?
u strahu i strepnji, boli i ocaju -beznadezno iscekujemo da svane... a sati... sati su kao stoljeca praznine...
tisina i strah koju cak ni plisani zastitnici ne uspjevaju odgnati... nista osim toga ne postoji u toj agoniji koju zivot tek tako usputno pruza...
...a nikako docekati da vec jednom svane...

i neslusham balasha... ne mogu... ne smijem... ne usudim se...
svaki put kada neki stih tek tako zaluta u moje misli um mi se pomuti... bivam zbunjena... izbacena iz ravnoteze... ne smijem... ne usudim se otkriti te tajne dubine ponovo... ne zelim...
pitam se ponovo da li sada mozda prolazim kroz neki imaginarni period gdje sama sebe ubjedjujem da mi vishe nije stalo... moze biti da jednostavno zavaravam sebe... onako kako ja to najbolje znam...
zato ne smijem se ponovo zaljubiti u tu osobu... ne u Tebe jer ti vishe nisi ono sto si bio... ta osoba od koje se krijem je zatocena u balashovim rijecima i mojim uspomenama od kojih bjezam kao zlocinac od pravde...
i gdje sam sad? sta se zbiva u tim tajnim dubinama moga srca? kome ono pripada? ne znam... ne smijem saznati...
ponekad je bolje zivjeti u zabludi nego saznati istinu...
i zato ne slusham balasha... ne cujem njegove rijeci i svaki stih koji se uspije probiti do svijesti biva progonjen i potisnut... ne smijem se sada vratiti unatrag...
...bit ce sto je sudjeno... drugacije ne moze...

...Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...

naidje tako neki oblacic mali pa u sivo oboji svijet... tuzan, usamljen i previse daleko od svega onoga sto mu je drago [i od sunca i od zvijezda, i od zemlje i mora] place...
a ja ne mogu... od tuge, ponosa, prkosa... ne mogu... eto bash ko u inat kad mi treba ne mogu...
gledam suze koje to malo delikatno stvorenje lije... pa zar i ono mora da place? pa zar ono nije tako divno i krasno : pjenushasto bijelo oblicje koje plovi morima nebeskim i koje snove sanjarima nosi? ko bi njega mogao povrijediti toliko da ne prestaje plakati...
i osjecam se... naivno... glupo... nezasticeno... krhko... bash kao dashak sna koji biva odneshen olujnim vjetrovima uragana...
jer se nadam?
ne znam... al mi vlastita intuicija u saradnji sa razumom indicira da cu uskoro i da padam... i da bivam povrijedjena... svojom krivicom...
jer se nadam?
a u tajnim kutovima uma chuchi krivica... taj stari prijatelj koji me proganja zbog svega ucinjenog...

ne! ne zelim rijechi utjehe... niti laznu nadu... niti chak razumjevanje i potporu... ne zelim nishta...
toliko toga ostaje preshucjeno i nedorecheno... toliko tajni i spletki, chudnovatih puteva sudbine i umova ljudi... toliko je toga ovdje sada prisutno...
ne znam shta se zbiva -niti zashto... ne znam koja je moja uloga u tome niti do kada je trebam igrati...
...nishta ne znam...
pa chak nisam sigurna ni u ovu misao niti u ovaj osjecjaj shto ispunjava moje bicje...
i plakala sam... ne normalno: ispushtajucji suze boli... ne jako: jecajucji u tishini... ne tajno: skrivajucji onu jednu suzicu koja se iskrala...
ne: plakala sam jako, kidajucji svoju dushu na komadicje! plakala sam tiho, ne dozvoljavajucji drugima da me chuju! plakala sam kao da sutra ne postoji lijucji suzu za suzom... i sasvim naglo okonchala to...
iz nekog chudnog razloga bolish me ti a zbog tebe boli me i ON... boli me distanca (ne samo geografska)... boli me rastanak s prijateljima... boli me moja disfunkcionalna porodica... bole me razocharenja (mene u druge i druge u mene)... bole me svi konachni i privremeni rastanci... boli me nepovjerenje... boli me tudja bol... boli me poshlost... boli me buducnost... ma sve me boli...ali nicheg nema...
to je tako besmisleno i zbunjujucje... jer unatoch toj [vecjinom] potisnutoj boli mogu da se iskreno smijem i iskreno da budem zadovoljna... ne znam kako... ali mogu...
jel ja to lazem sebe???
sve u svemu: ja sam sasvim dobro... jesam -jer mene nema tu...
++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
najvishe od svega me boli to shto ponovo se nalazim u situaciji kad jednostavno nisam u stanju razluchiti shta se zbiva i shta ja tu trebam chiniti

danas na poslu sam imala svoj klasichni karakteristichni prenos djetinjeg ponashanja: gospodja koja je kupovala tu je rekla neshto na turskom i to me totalno asociralo na ne tako davnu proshlost
i bijah sretna... presretna... onako sretna da mi je bash pridoshlo da proizvedem onaj djetinji zvuk i da se bebasto glupiram... onako kako najvishe voli....
al nemogadoh... kao shto rekoh bijah na poslu... i on je daleko... i ta ''ja'' je daleko...
...sve ostalo nije bitno... stvari koje izgubish, kao i neke osobine, mogu se ponovo pronacji s vremenom... ali ljudi kad se izgube, jednostavno ostanu zatocheni u uspomenama i nikad vishe ne bivaju pronadjeni u izvornom {nesavrsheno-idealnom} izdanju...
nekad je dovoljno da su opet tu iako promjenjeni, ali nekad upravo ta promjena najvishe boli... vishe i od gubitka...\previshe toga je ostalo nedorecheno/

i nema rijechi... neshto me gushi, pritishcje, ne mogu disati... jednostavno dio mene fali... ili sam izgubljena ili se gubim... ne znam...
ne znam nishta vishe...  samo radim... pokushavam ne misliti ali svaki tren Vremena djelicji moga bicja protkani su mislima...
shta je bilo... shta se zbiva... shta cje biti...
sve je tako konfuzno... nishta nema smisla...
realno... racionalno... trebala bih biti OK... sve sam znala prije, sve sam svjesno birala, sve je bilo jasno...
a opet boli kao da nije...
zashto...? chijom krivicom? mojom???
-naravno mojom... uvijek mojom...
i nije da se kajem sada... nije... ali jeste... kajem se shto sam dozvolila emocijama da se upletu, uviju oko stabala razuma... sakriju razum... unishte ga...
a za ostalo...?
-ne znam...
nishta ne znam...
samo idem naprijed i nadam se da ce iskrsnuti neshto novo shto cje dati smisao svemu... jer nishta nema smisla... sve je konfuzno... i nemam vishe rijechi...

{zashto opet se osjecjam ovako prazno i napushteno??? ne bih trebala... ne bih smjela...}

i na koji nacin shvatiti ovo? kako prihvatiti? kako razumjeti?

znali smo svi da je kraj tu, odmah iza prvog ugla skriven - ne dovoljno vjesto, ocigledno... znali smo, priprenmali se, ocekivali, ogradjivali se od moguce boli, bjezali, krili se... krili se... u narucjima onih koji su nas njegovali, pazilili i cuvali... daleko od doma naizgled... cinilo se kao da bas tu niko ne moze nista a kad je doslo do raskrsnice i to utociste je nestalo...
sad je sve nestalo..
ni dom vise nije ono shto je bio... neshto fali... previshe toga fali... srce je iscjepkano na komadice a dvije godine uspomena su vishe nego dovoljne da ispune cijeli zivot i sakriju sve ono shto je prije bilo...
ne nije iskustvo samo u pitanju... niti poznanstvo... ma cak ni prijateljstvo: to je zapravo sasvim jedan drugi zivot u jednom sasvim neobicnom iskrivljenom svijetu kojem vishe ne pripadamo...

i suze se sad kriju... ne od drugih... ne zbog drugih... nego zbog prevelike boli koja je razotkrivena onoga trenutka kada smo zakoracili na onaj prokleti (?!) coshak...

i sada mi sve fali... u jednoj uobicajnoj konfuznoj relaciji starh me je novog pocetka... i strah me je sta me sad ceka u nekom novom svijetu kojemu ne pripadam... {jer samo sam tu se osjecala kao normalno bice... nigdje drugo nikad prije nisam pripadala}

i nece biti tu mojih prijatelja (cimeru!)... ni zastitnika... ni porodice... ni rodbine... ni sigurnosti... nicega...

sve se mjenja kad se nadjemo tu na kraju

samo se eto nadam... da ce ona jedna iskrica zasjati tamo a ne ugasiti se... nadam se... jer jedino nada daje snagu... <3

i nista vise nije vazno... lice svijeta zlobno i lazno se raspline za cas... kad se sjetim onih divnih i ne tako divnih ralnih trenutaka koji su nekako svi stali u kratak vremenski interval (ma na kraju krajeva to je 11% moga dosadasnjeg zivota (mada se cini kao da je 90%)

ne... ne placem josh... rana je previshe mlada da bih osjecala bol... ili boli previse da bi bila iskazana suzama... ne znam ni sama...

{i da: ovo je josh jedan konfuzni shizofrencki post u kojem nema granice izmedju emocije i razuma... osim za one koje ne znaju...}

and nothing changed

...moj zivot uvijek istu pricu pise:"na tren odletim do oblaka misleci da se znam nositi sa visinom a onda kada se najvishe zanesem u bozanstvenom osjecaju -strmoglavim se bez upozorenja i nadjem se daleko od poznatog okruzenja, sama u tami"...
ne... nishta novo nije... sve je po starom -valjda se samo znam bolje nositi sa svim sada...
ili se bolje pretvaram... ni sama nisam vishe sigurna..
zbunjena sam... po obichaju...
mozak ili srce?
um caruje... valjda... uvijek prevlada... kako i zashto ne znam... ne znam...
...nedostajesh mi...
mogu ja bit s kim hocu i radit bilo sta, ici bilo gdje, ali na kraju krajeva, kada se sve sabere i odmuzme uvijek se vracam natrag... tebi...

{ma eto, cisto onako, da naglasim egzistenciju... konstanto relativno postojanje tebe u mom zivotu...}

[p.s. i da ne ucim i da tracim vrijeme i da mislim...]

cudne ptice dvore na ovom svijetu... cudne nema sta... al cudnije od samih ptica su putevi kojim one kroce... siroko nebo... neograniceni drumovi... mogu bilo kamo, bilo kojim putem... a one bas taj odaberu... zasto? jel to one nemaju slobodu nego nesto vece upravlja njima kao marionetama? jel nesto drugo odredjuje kako ce im se putevi ukrstat? i da li se mjenjaju njihovi putevi izborima drugih ptica i njihovim putevima? ko to odredjuje? je li moguce da je sve samo kaos, i da red i repeticija koje se uocavaju su samo slucajni dogadjaji... koincidencija i nista vise?
zasto se sve odigrava bas tako? bar sve na sta mi ne uticemo... ili uticemo?
a onda, kad najmanje se ocekuje, dok leprsaju samouvjereno uzivajuci u povjetarcu slobode i zivota, naidje oluja... neocekivano... i slomi krila... i unisti zivot... i oduzme zivot... i onda sve iz pocetka...
koja je poenta? kako se treba postaviti?
a ptice i dalje cudne... uvijek biraju neobicne trenutke i puteve, nacine da skrenu do vas, untoc svim okolnostima...
da... zaista... cudne ptice dvore ovim svijetom...

Imam neopisivu potrebu za zelju za umjetnickim izrazavanjem. Zelim pisati. Zelim crtati. Zelim otici u svjetove daleko od ovog u kojem prebivam i otploviti u nepoznatom smjeru... istrazujuci nepoznato... daleko od svih... zelim disati duboko i znati da sam slobodna i da svaki moj postupak je iskljucivo moj... i da mogu sve sto zelim... i da radim sve sto zelim... bez posljedica, bez uticaja na druge... slobodna... Zelim osjecati sve moje emocije i one najcrnje i one najsvjetlije... nije bitno kakve sve dok su izrazene i dok je njihov uzrok poznat... Zelim gledati snijeg kako graciozno pada dok uzivam u ukusu zrelih tresanja i smjesiti se jer znam da je sve bas onako kako treba biti iako je naopako...

                Trebala bih sada raditi nesto drugo, bezlicno... a bas onako imam potrebu za umjetnoscu bilo kog oblika... kako je to ironicno pateticno koliko ljudi uvijek zele ono sto ne mogu imati... a ako ponekad neko na tren dobije zeljeno - od soka, straha ili vec neceg slicnog nece to ni primjetiti pa ce jednostavno dopustiti da nestane...

                Hmmmmm... zelim provesti dan izlezavajuci se, crtajuci, uzivajuci u ugodnosti kreveta... razmisljajuci... pa hajde, bar nesto od toga mogu ^^... ma sve je OK! Budem li ponavljala to dovoljno cesto ubjedit cu i sebe, ne samo druge...

I'm getting over you, whoa
I'm getting over you, most of the time
If I say it like I mean it
Then maybe I'll believe it
Like it's true
I'm getting over you (not that it is relevant...but i really am)

I walk a lonely road
The only one that I have ever known
Don't know where it goes
But it's home to me and I walk alone

Tesko je to objasniti ali oduvijek sam se osjecala usamljeno.... imala sam i prijatelje, i porodicu, i poznanike i komsije... ali u tom ogromnom moru ljudi osjecela sam se kao kap sakrivena i izolovana od svih drugih... i prihvatila sam to... naucila zivjeti s tim... bivala sam tu za druge koliko sam mogla ali nikad nisam nikome dozvoljavala da bude tu za mene jer naposlijetku ja nisam ni postojala... i boljela je ta spoznaja... nisam nikad nikome pruzila priliku da je promjeni jer sam je jednostavno prihvatila kao takvu jer je, dok je nepormjenjiva cinjenica, puno podnosljivija... i tako.... svoje ponasanje sam prilagodjavala drugima... sta god je potrebno samo da im ne dozvolim da mi budu previse dragi i previse bitni-jer kad ih izgubim previse ce boljeti... i uvijek je lakse kad ih izgubis zbog onoga sto svjesno uradis nego eto tako, cisto zbog spleta okolnosti... il nesto tako....
vise nisam ni sigurna koji su mi izgovori za izoliranje....
ali znam jedno... na ovom svijetu, u ovom trenutku, postoji bar jedna osoba koja se uporno i tvrdoglavo odupire svim tim mojim psihoticnim-tvrdoglavim-ponosnim-pesimistickim-i-sta-sve-ne hirovima i stitovima i moze prodrijeti do mene bez obzira koliko ja se lose postavljala i ne odustati cak ni kada je molim da to ucini... bar jedna osoba postoji...HVALA 4 hope...
a to znaci nesto??? we will see... i hope i was wrong up to now in my life....


My shadow's the only one that walks beside me
My shallow heart's the only thing that's beating
Sometimes I wish someone out there will find me
'Til then I walk alone

dala bih sve sto imam da u ovom trenu mogu zaplakat
da mogu izbaciti svu silnu bol koja se nalazi u meni
ali ne mogu
nece
skriva se u meni kao da je i nema
a ima
znam
ubija me
sama sam si kriva za sve
ja sam ta koja se ogradjuje, suti i krije osjecaje
od drugih
od sebe
vise ni ne znam sta mi je bitno a sta ne
a sve znaci
i boli
iako ne osjecam znam sta dotice srediste

...a Balash jos prodire u srz...

dosegla sam tacku kad sve sto vrijedi nestaje

i sta sad? samo naprijed... pa gdje god... ne bi trebalo biti gore od ovog sad...

[zasto bas ja, od svih ljudi na svijetu, moram biti naopaka???]

...nedostajes mi ti kakva si bila, nedostajem i ja, onako lud...

jel vam se ikada desilo da nemate osjecaj ni za sta? da izgubite ono osnovno sto pokrece ljude i samo kao utvare zivotarite pokusavajuci raditi ono sto ste i do tada kako drugi ne bi primjetili prazninu u vama? jeste li ikada dozivjeli da jednostavno ne primjecujete svijet i stvarnost, a za mastu i neke druge svjetove nemate vremena ni nacina (jel oni i ne postoje kad nema osjecaja...)? jeste li se ikad toliko izgubili da je vasa egzistencija skoro pa primakla se kraju? jeste li ikad izgubili smisao svega? jel ima imalo smisla ovo sto pisem?

I just cannot feel anything anymore! And the smallest shimmers of the heart i tend to neglect stopping possibilities to change this condition! nothing matters now...

a sama si to radim... ipak "treba zastiti srce prije svega drugog"... ncncnc

[ne, ja nisam normalna, ja sam vanzemaljac]

A thousand years, a thousand more,
A thousand times a million doors to eternity
I may have lived a thousand lives, a thousand times
An endless turning stairway climbs
To a tower of souls
If it takes another thousand years, a thousand wars,
The towers rise to numberless floors in space
I could shed another million tears, a million breaths,
A million names but only one truth to face

A million roads, a million fears
A million suns, ten million years of uncertainty
I could speak a million lies, a million songs,
A million rights, a million wrongs in this balance of time
But if there was a single truth, a single light
A single thought, a singular touch of grace
Then following this single point , this single flame,
The single haunted memory of your face

I still love you
I still want you
A thousand times the mysteries unfold themselves
Like galaxies in my head

I may be numberless, I may be innocent
I may know many things, I may be ignorant
Or I could ride with kings and conquer many lands
Or win this world at cards and let it slip my hands
I could be cannon food, destroyed a thousand times
Reborn as fortunes child to judge anothers crimes
Or wear this pilgrims cloak, or be a common thief
Ive kept this single faith, I have but one belief

I still love you
I still want you
A thousand times the mysteries unfold themselves
Like galaxies in my head
On and on the mysteries unwind themselves
Eternities still unsaid
til you love me

i tako...

dani prolaze. sadasnjost i buducnost postaju proslost...

sve postaje proslost... bliska? distancirana? promjenjena? ista?

nebitno... zaista vise nije nista bitno osim vremena...

:) ...zaista mami lagani smjesak na lice ta izjava... cisto zbog njenog istinskog znacaja... iz nekih mojih cudnih razloga ne vjerujuem u koncept vremena... jednostavno je previse: relativan pojam...

medjutim, ta apstraktna pojava pretstavlja jedinu istinu jer... nista drugo ne postoji :)

...jednostavno svaki tren nosi nove ideje i ideale, nosi promjene i na kraju kad se sve sagleda sve ucinjeno ili ne ucinjeno biva zaboravljeno a ostaje samo proteklo vrijeme... koje treba valjano iskoristit jer u reflekciji na vlastiti zivot zelis znati da si ucinio stosta... valjano iskoristio svaku pruzenu priliku... da si jednostavno zivio u nekom vremenskom periodu...

...i sve se svodi na taj relativno postojeci i promjenjivi pojam...

& I have changed

iskljucivo zbog toga sto sam prihvatila neke stvari... cinjenice... jednostavno sam ih shvatila i svarila kao takve i sad... ja sam slobodna!

ne... naravno da ne... i dalje sam to ja, sustinski: isti nacin razmisljanja, iste zelje, iste stvari volim i ne podnosim: sve je to isto kao i prije...

samo, eto, ne dozivljavam to previse kao prije... kao da mi se nekom zgodom umanjila jacina osjecaja...

ma sve je to cudno i sve to, ovako, samo zvrljam po svom blogu jer sve su to samo konceptne misli cije znacenje je ili nije relevantno

cisto, eto, da se zna, da jos uvijek cak i postojim

[u obliku koji sve vise lici na ljudski a sve manje na izvanzemaljski]

zasto uvijek na kraju pokleknem i spustim stit? zasto ne slusam racionalnu stranu moje licnosti i jednostavno ostanem sigurna i zasticena od sve boli unutar svojih bedema? zasto se uvijek ponadam da ce ovoga puta mozda cak i biti drugacije?

zasto uporno smatram sve svoje pogresnim a sve drugo pravim? zasto me je toliko strah opustiti se i pustit stvari da idu svojim tokom? zasto sam toliko nesigurna i zasto ljude iskljucujem cim primjetim i najmanju promjenu ponasanja (a ocekujem da oni razumiju moje stalne promjene)?

zasto se toliko tvrdoglavo odupirem svim emocijama a one me zapravo vode kroz zivot? zasto se ne usudjujem biti ono sto jesam nego konstantno pokusavam udovoljiti drugima?

zasto sam toliko ogorcena? zasto ne razumijem svjet? zasto ocekujem od drugih puno vise nego sto oni mogu? zasto idealizujem sve? zasto se predam kad treba da se borim? zasto se borim kad treba da se predam?

zasto ne dozvolim nikome da pridje previse blizu? zasto promjenim ponasanje kada se neko priblizi tome? zasto me strah boli? zasto razumijem tisinu? zasto uvijek cujem tisinu? zasto osjecam prazninu? zasto me bolis? zasto sanjam? zasto se nadam? zasto te ...

zasto...

zasto?

zbog cega bas ja da budem naopaka? zbog cega bas ja da ne zelim i ne uspjevam da odrastem? zbog cega bas ja sam toliko komplikovana da niko drugi ne moze i ne uspjeva da me razumije? zbog cega niko ni ne pokusava a oni koji pokusaju odustanu vrlo lako? zbog cega cekam da me neko trzne umjesto da to sama uradim? zbog cega drzim na distanci sve one koji su mi bitni?

[jesam previse komplikovana i zao mi je zbog toga. i zao mi je sto se ne usudjujem priznati ono sto mi znaci i ono sto me boli. zao mi je zato sto sam ono sto jesam i sto to nikada nece biti dovoljno nikome...]

[naposlijetku...ja mogu samo zivotariti tek tako, ovakva kakva jesam, nadajuci se da ce nekad neko shvatiti da moji zidovi i nisu tako cvrsti vec se samo cine takvim...do tada zivjet cu u knjigama i mnogobrojnim imaginarnim svjetovima...ne, nemam namjeru odrasti!to cu ostaviti drugima...]

||necu si dozvoliti da me drugi povrijede! i necu si dozvoliti da izgubim ono sto mi je preostalo nakon oluje [ponos!] i po svaku cijenu necu si dozvolit da se zaljubim u nekog ko nije TI i kome ne znacim nista! i, ma koliko to bilo glupo i pateticno i paranoicno i kakvo god, jedino TI imas pravo da me lomis i niko drugi zivi nije vrijedan toga... necu mu dozvolit da se igra samnom iako je divan osjecaj slusati necije otkucaje srce i ne primjecivati kako vrijeme prolazi [kao da su sati minute] ali u pravom sistemu vrijednosti to je na dnu ljestvice i bit cu jaka i bit cu tvrdoglava i necu si dozvoliti da me drugi povrijede!||

...zbunjeno sad sama stojim na velikom kolodvoru sadasnjosti. ..

...previse vozova je oko mene...

u koji uci? koji je put u buducnost a koji vodi u proslost? ciji je cilj najdalji? koji je najbolji?

crveni? ma ne... ljubav i strast nikad ne traju vjecno...

zeleni? priroda je previse slaba u usporedbi sa covjekom, bila bih savladana jos i prije prve stanice...

plavi? nisam jos spremna za taj put...

zuti? narandzasti? rozi? ljubicasti? crni? smedji? ...

aaaaaaaa

koji je pravi?

stojim tu, okruzena mnogobrojnim vozovima... u koji uci? ne znam...

sto vise cekam vise ih odlazi ali konacna odluka i dalje se ne nazire... jos uvijek ne znam kamo kad i kako???

...sa svakim izgubljenim vozom gubim mogucnosti, gubim drage ljude i gubim dio sebe...

kamo sad? panicarim! sta uraditi??? vristim u sebi, utroba se previja od boli, misli se gomilaju i prolaze ogromnom brzinom...gubim se!!! sta uciniti? gdje sad???

izgubljena sam

[ali te osjecam...tu si negdje iza mracnih prozora pravog voza,zajedno sa sigurnom buducnosti i pravim putem...nadam se da ce te srce nac kad vec razum ne moze...nadam se da taj voz nece otici prije no donesem odluku...nadam se da cu napravit pravi izbor...mozda ipak bude sve ok]

ne mozes me vise boliti... odavno ne pisem za tebe, nemam vremena za razmisljanje o tebi, ne osjecam te...

sve moje price su onako, nabrzaka... sve je puno gorcine i lazi... nema iskrenosti i boli u njima... tek poneka rijec istine se omakne neprimjetno pa sva svjetlost zvijezda zablista u jednoj malenoj iskrici nade...

ne! necu si dozvoliti... ne mozes me vise boliti!!! ...a opet to cinis, podmuklo i smjelo...

ne smijes mi to vise raditi...znas da nisam jaka koliko se cinim...nemoj me mrviti jer krahotine koje su ostale nakon godina lomljenja nisu u stanju to izdraziti...

i najmanji povjetarac me moze odnijeti u pogresnom smjeru...sta ce tek biti kad opet izazoves uragan u mojoj dusi???

ne mozes me vise boliti, a bolis, jednako jako kao prije i kao sto ces kasnije

>>opet se vracam u zabranji grad<<

...imam los predosjecaj u vezi ovoga i unatoc neizmjernoj zelji za izbjegavanjem ipak cu se odvaziti i ponosna, kao i uvijek, krenuti na put propasti...

only God may bless me for the path i am choosing is sure way to hell on earth as i am only another sinfull creature

sanjati?

sta to znaci?

zasto nam je to toliko bitno?

da li snovi donose srecu kako se vjeruje ili ne???

ma ne, ne govorim o vizijama koje se roje u glavi prilikom spavanja... to je vec posebna prica... ne, mene muce budna sanjanja, nerazumni ciljevi, zelje

one neke sitnice (ili pak krupne stvari) za koje cvrsto vjerujemo da bi nas usrecile kad bismo ih imali... a opet jel moguce da neko iskusi toliko srecu?

sve to zvuci previse idealisticno; nerealno...

zasto nas to pokrece ako je nedostizno?

...ne vidim smisao...

To be, or not to be: that is the question:
Whether 'tis nobler in the mind to suffer
The slings and arrows of outrageous fortune,
Or to take arms against a sea of troubles,
And by opposing end them? To die: to sleep;
No more; and by a sleep to say we end
The heart-ache and the thousand natural shocks
That flesh is heir to, 'tis a consummation
Devoutly to be wish'd. To die, to sleep;
To sleep: perchance to dream: ay, there's the rub;
For in that sleep of death what dreams may come
When we have shuffled off this mortal coil,
Must give us pause: there's the respect
That makes calamity of so long life;

Jedan D-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali,
Nije to, sta je tuga za D-moll

trebas mi sad...ne mogu sama da se sa citavim svijetom nosim i prkosim svemu bez tebe...
znas da sam slaba u trenutcima poput ovog, kad
tebe nema nigdje, a trebas mi kao oslonac...

najboljoj je prijateljici receno da nije dovoljno dobra da uradi nesto sto je oduvijek zeljela i ona sad odustaje od toga... toliko glup i slab postupak. razumijem je u potpunosti ali je i poznajem dovoljno dobro da znam da ne samo da moze, vec da i treba bar pokusati...
ali je previse slaba za to, plasi se pada,plasi se boli...ne kazem da treba ici glavom o zid ali zaista je potrebno da se usudi da rizikuje jer sve sto se u zivotu zbiva puno je boli i sto se prije nauci nositi sa njom to ce vise zivjeti...
ne zeli se mjenjati jer je to ona... i to razumijem ali odrasti moras prije ili kasnije i samim tim se promjenit!!! kad jednog dana pogledas unazad pitat ces se zasto si bila toliko glupa i strasljiva? zasto se nisi usudila pokusati boriti se za sebe??? niko drugi to ne moze uraditi samo ti i dok to ne shvatis propustit ces previse zivotnih prilika... zivot ne zivi sebe vec ga ti zivis i sve je na tebi. pa sta ako neko kaze da ne mozes nesto? ako ti momak okrene ledja nakon sto mu otvoris dusu? pa sta ako te prijateljica izda i odes od svega sto volis i sto ti je poznato???
sve to boli, mozda i previse ali kad sve to prodje ostajes ti i jesi li apsolutno sigurna da zelis da znas da si zbog svih tih prolaznih stvari ti ostala sama sa neostvarenim snovima i ceznjom za onim sto si mogla imati ali nisi jer si se oslanjala na prolazne stvari???
znas da si posebna i znas da vrijedis i vise nego sto drugi mogu i da zamisle i zato trebas da se naucis da budes jaka kad je potrebno
ne mogu ti opisati koliko mi znacis kao prijateljica i ne mogu ti opisati koliko me boli kada vidim kako lako odustajes i kako se lako predajes bez pravih razloga...
zao mi je sto te ne podrzavam onako kako ti je potrebno ali ne zelim te gledati slomnjenu kad znam da jos uvijek ima nade za bolje
just be strong please for your own good

koračam opet tmurnim ulicama sna... vjetar koji šapuće kroz uvelo lišće nade je jedini koji me prati. znam:jesen je opet pokucala na vrata...

čudno... nekada davno, sigurna sam, učili smo da je to ustvari godišnje doba koje dolazi periodično i ostaje 3 od 12 mjeseci... dođe, zavije svijet u tmurne nijanse smeđe i sive, te pripremi sve na kraj koji stiže hladnom okrotnom zimom...

čudno je to što meni, baš meni!, jesen navraća nekoliko puta godišnje, uništi sve polagano, tiho i podmuklo... tmurnim oblacima zakloni ljepotu vedrog neba, sakrije svijetlost zvijezda i opojne mirise života... dođe, uništi sve ali nikad ne dozvoli da doživim vidjeti blaženstvo kraja krajeva, svjetlost raja... umjesto toga, kao noćna mora, okonča se naglo, tek tako da osjećaj terora iz srca ne janjava i počinje ispočetka rušiti lijepe sne...

navikla sam na to... toliko često nailazi da čak više i ne moram ostati zatočena u četiri zida boreći se sa njom, sad ostajem sklupčana u mračnoj unutrašnjosti kocke, gušeći se u suzama dok gledam kako jesen uništava sve ono za šta sam se borila i čemu sam se nadala...

drugačije, valjda, ne može...

Lako je kad te neko ni ne zavoli...
Tad samo tamna strana srca zaboli...
Teško je kad za nekog jedinog i svog postaneš zrnce soli...
Teško je kad Tvoj Neko prestane da te voli...

ponovo nebo i zemlja mijenjaju mjesta i ponovo ne znam gdje je tama a gdje svjetlo

vidjeh te na tren i citav moj svijet se okrenu i dah zasta, srce zalupa kao ludo i znadoh da jos uvijek kuca samo za tebe

ali u svoj toj uobicajenoj konfuziji uspjela sam ostati hladne glave i, po prvi put - uspjesno -, ponasati se kao da mi vise na taj nacin nije stalo do tebe

ali jeste, i iako se nismo vidjeli odvec dugo vremena i dalje isto djelujes na mene i jos uvijek me bolis jakooo i znacis mi podjednako mnogo

i jos se nesto cudno zbilo

kada me je poznanica upitala za drugoga zacrvenila sam se, skrenula pogled i vise nego ocito slagala da mi do njega nije stalo... cudno je to sto je i za mene bila neocekivana reakcija...

cudno.... ali ni u kom slucaju dobro...

p.s. Bajram Serif Mubarek Olsun

i kao protagonista neke pripovjetke samo sa strane stojim i promatram kako prica dobiva novi okret

sve bi to bilo u redu da nije cinjenice da upravo to djelo prestavlja, u sustini, moj zivot

i onda, ono nesto malo mene sto je ostalo poslije svih tih uspona i padova je nemocno u navali niza svakojakih odbranbenih stavova u kojima se cesto zateknem -u napadu?!?

...i reagujem burno, i ostro, i ne brinem za druge kao nekad, i vrijedjam prije no sto budem povrijedjena, i ne dozvoljavam ljudima da vide kada i koliko se kajem...

i cinim sve to ne bih li sakrila cinjenicu da sam u potpunosti slomnjena i da bih najradje, bas kao junakinja sinocnjeg sna, uzela mac i probola ga kroz grudi kako bih se oslobodila svih tih silnih okova koje me vuku dole, na dno

ne to nisam ja, ni moja sjena vise ne zivi na tom broju, tu je sad neka potpuno strana osoba koju ja, onako iz prikrajka, jednostavno posmatram kako zivi ono sto je nekad smatrano mojim zivotom

...only time can tell...

ma ne... nisam zaboravila na svoj blog

nije da nisam imala mogucnost da ga osvjezim ali jednostavno nisam imala prave rijeci

osjecaji su se gomilali u meni kao oblaci pred oluju ali nikako nisam uspjevala osloboditi te teske kapi kise i munje iz mog srca

negdje tamo, na drugoj strani svijeta, krilo se jedno sunasce i ono je grijalo tako jako i tako zarko da jednostavno nije bilo potrebe da se uopste trudim nakloniti se oblacima

ali bas poput crne rupe, tama je prozdrla vecinu sjaja uzvisenog i stoga sam ja sad tu

da - bas tu

ponovo suocena sa okrutnoscu i sebicnoscu svijeta i ponovo svjesna koliko su ljudi povrsna bica

i dok tmurni oblaci tumaraju pustim gradom dusa jeci od boli i moli... moli za snagu i oprostaj

zgrijesila sam mnogo pred njim i Bogom ali je ljudska slabost jaca od hiljadu mudrosti

i zao mi je sto sam to sto jesam

i zao mi je sto to nikada nece biti dovoljno

i zao mi je sto ne moze biti drugacije

....iskreno mi je zao....

Veceras cu ponovo koraciti onim ulicima za koje sam sigurna da ce jednom me odvesti tamo gdje pripadam. I opet cu biti previse blizu onoga sto zelim ali ponovo mi nece biti pruzena prilika da osjetim toplinu tog sunca.

Ne zelim to. Zelim se zatvoriti u vrh najviseg tornja svoje kule i zastiti zamak svi mogucim carolijama i preprekama. Zelim biti sama i plakati i ispustiti dusu u suzama i nestati. No ne mogu. Moram biti tamo gdje daljina boli zbog blizine i gdje smjehom prikrivam emocije.

I smijat cu se. I zabavljat cu se. I uzivat cu. Biti tu zbog drugih-ponovo na pravom mjestu iz krivih razloga. I pretvarat cu se da se nista ne zbiva i smislit sasvim neke lijeve raloge za one koji vide kroz maske i bit cu jaka opet.

A onda...

Idem... ponovo odlazim iz ovog glupog grada. Vratit cu se prije nego bilo ko primjeti i da me nije bilo. Ili se bar tako cini.

Zbunjena sam. I zelim pobjec i zelim ostat. Podjednako silno pokusavam krenuti naprijed i vratiti se nazad. Kao da sam okovima vezana za savrsenu statuu cija vrijednost je neprocjenjava i koja opija svojom pojavam te zbog nje ne zelim nastaviti dalje a opet shvatam da nema smisla ostati zatocen tu i da me cekaju sve ljepote svijeta odmah iza ugla. Cinjenica je da prije ili kasnije razumjet cu da poenta zivota nije u iscekivanju da ledena kamena struktura ozivi ali me je strah da, odem li, nikada vise necu naici na nesto takvo sto je cekanja vrijedno.

Moji postupci su uvijek poduprijeti razumom a emocije su izrazene tek rijetkim redovima ispisanim na tajnim lokacijama. Tako je najbolje. Najlakse.  

Grijesim li? Pretpostavljam da cu jednog dana saznati. A do tad...

'budi vodic moj kroz puste predjele'

{jer ovo je jos jedno tajno mjesto gdje pocivaju najdublja osjecanja sakrivena u tajnim dvoranama srca}

...Odrast cu valjda i ja nekad...

ovaj cudni vanzemaljac je opet dosegao vrhunac emotivnog naboja, negativnog dakako. samo sto pisanje bez pera i hartije ne moze drzati misli niti slutnje koje dusa nosi, one se samo ocutati mogu

...cudno je to kako pogresni ljudi uvijek rade prave stvari a pravi pogresne....

a jos je cudnije kako nista nikad nije kako treba biti, a opet u ljudskoj je naravi da preko svega idu dalje

skucena u dalekom kutku uma lezi nada koja ne dozvoljava bitci da se okonca. ma neka je, dok je ona tu znam da, prije ili kasnije, sve ce biti OK

ponekad, u nekom trenutku, cak i ako dobro promislimo, uradimo nesto sto je izuzetno glupo i cije su posljedice takve da je bolje bilo odabrati tezi put.

ponekad moras biti jak i hrabar i suocit se s njima bez pokusaja promjene-jer ono sto je tebi lakse ne mora i drugima biti.

ponekad, bas kao ja sad, se moras odreci onog srcu najdrazeg zbog trenutka slabosti.

jednostavno znam da sam, ma koliko ispravan taj postupak bio, pogrijesila tad i da sam zbog toga ponovo unistila sve sto je tesko izgradjeno.

nema veze, mozda je i tako bolje. mozda... mozda -tako treba biti.

...zao mi je zbog svega, mali andjele moj...

za sve sam, kao i uvijek, kriva ja

hvata me pocesto ovih dana napad brbljanja

hmmm

bitne stvari uvijek ostaju prikrivene :D

anyway-jedna maja vjectica je ceverac bija na konceltu najbolem od najbolih -Daaaaa-iron maiden

i ona me je zvao cak tli puta-da ih cujem-smrc

missam je :'(

anyway i will see her soon, and everybody else

a joj-sad bih pricala o svacemu -o revoluciji, politici, filozofiji, astronomiji, proslosti i buducnosti, edukaciji, religiji, filmu, imaginarnom i realnom svijetu -o bilo cemu samo ne o njemu XD (on biti zabranjena tema-haha-ja stavila veto :D hihihi)

joj ne znam kako me ljudi trpe kad me vako spopadne brbljanje, al mi je prazna baterija pa moram zavrsit

poZzzzziccc

>>The gods throw the dice, and they don’t ask whether we want to be in game or not. They don’t care if when you go, you leave behind a lover, a home, a career, or a dream. The gods don’t care whether you have it all, whether it seems that your every desire can be met through hard work and persistence. The gods don’t want to know about your planes and hopes. Somewhere they’re throwing the dice-and you are chosen. From then on, winning or losing is only question of luck.<<

by the river piedra i sat down and wept, paulo coelho

 ...kamo sad? lijevo? desno? ici putem srca? rizikovati? ili igrati se sa srecom i ici na sigurno nadajuci se da ce jednog dana sve biti kako treba? toliko toga moze se desiti i dok jednim dijelom prizeljkujem da vidim kuda ce me putevi odvesti, dok nalazim mogocnusti ostvaranje svih snova strepim od pokajanja i onoga sto zadesi one koji se ne usude rizikovat. 'neuspjeh nije opcija' govoris cesto i zbog toga, tih i svih onih drugih rijeci koje mi govoris iskreno ja ne zelim odustat, zelim napredovat, ostvarit zelje i postici najbolje sto mogu a onda se prepustiti uzitcima kad dodje vrijeme za to. ali se toliko toga moram odreci da bih dospjela tu. i dok za neke stvari znam da ce me cekat zauvijek za druge znam da ce biti izgubljene vjecno. toliko se moze izgubiti. kako znati sta vrijedi a sta ne? kako znati koje su stvarne zivotne vrijednosti i sta je ispravno? sve je tako zbunjujuce...

>>gods indeed like playing with us mortals. i guess, one day, everything will have sense and it's all gonna be ok<<

imadoh dobar filozofski i stilski obradjen text napisan ali zbog nekih tehnickih razlog i on je nestao zajedno sa svom voljom priznavanja duboko usadjenog i  sakrivenog osjecaja koji nastanjuje dusu ove nekad naivne i djetinje osobe

jedino sto cu priznati je tisina u kojoj se kriju svi odogovori i svi osjecaji i snovi koji nece biti nikad izreceni ali ni zaboravljeni

{rijetki ce je znati poslusati ali oni koji je razumiju nosice je zajedno sa svojom znajuci da je tako najbolje}

p.s. ovog puta sam plasticna lutka a ne jeftina porculanska figura -oprosti zbog toga, ali tako je najbolje za sve

>>ne pitaj me noćas ništa,pusti me da šutim,ja noćas trebam mir.stare rane opet peku,moje bitke dalje teku.dušo,ti nemaš ništa s tim<<

neke se stvari rijecima ne mogu opisati

neke se stvari ne mogu dokazima potkrijepiti

neke se stvari jednostavno znaju dusom i na takvo sto nepotrebno je trositi rijeci

i jos nesto, duso, ti nemas nista s tim iako si uzrok svemu

... d-moll ...

bijah sinoc na koncertu-neponovljivom, genijalnom, brilijantnom-neopisivom!!!

a naravno, kakav bi drugo i bio koncet najvece aktivne sarajevske legende-60 000 ljudi, na jednom stadionu. ljudi iz citave ex yu dosli da uzivaju u muzici-za ne povjerovat-a opet zbilo se i kao i svaki drugi oblik stvarnosti postoji kao cinjenica koja rusi sve granice postavljene od strane politicara i vjerskih vodja.

ma da ne filozofiram-oni koji su bili tamo znaju o cemu pricam. oni koji nisu htjeli to nikad nece razumjeti a zao mi je onih koji nisu mogli doci-no bit ce jos (ako se narod ista pita) takvih i slicnih dogadjaja

poceh ovaj post sa nekim sasvim drugim ciljem ali utisci sa koncerta jos uvijek ne janjavaju a i danas sam imala nekoliko verbalnih politckih suceljavanja pa moradoh istaci kako stvarno nista od toga nije bitno koliko su vazna ona sinocnja tri sata poezije i nota umotanih u uzdahe i uzvike ogromnog broja ljudi koji su putovali, cekali, kuhali se, pjevali, izuzetno se izmorili pa putovali natrag -neke sarajlije su cak i pjeske se vracale ali niko-niti jedna osoba nije pozalila sto je ulozila citavo svoje bice na jednu nezaboravnu noc

Merline-hvala ti na tome i od srca ti hvala sto si usrecio toliki broj ljudi. treba i to znati....

p.s. ono sto sam htjela veceras pisat ostaviit cu za neki drugi put...

...cudno... nikad me prije nije bilo toliko strah da se zagledam u ono sto dolazi... nikad me prije nije bilo strah toga, a sada sam naprosto suocena sa nadolazecom plimom negativnih misli koje sadasnjost cine teskom zbog Buducnosti...

...toliko toga sam uvijek zeljela i nije bilo sanse da se mucim jer ako jedno ne uspije drugo/trece/... ce upaliti sigurno... nije bilo sanse da zivot bude uzasan jer bez obzira na to sto se desi uvijek je postojala solucija koja bi to popravila...

...u ovom trenutku (koji podrazumjeva momenat vjecnosti ili razdoblje odrastanja u kojem sam zatocena) mogu smisliti 1002 nacina na koja ce me nekad uciniti cangrizavom staricom ako uopste i dozivim to... cak ni da se zvijezde ujedine da mi pruze pomoc ne bi uspjelo jer rjesenje ove jednacine ne postoji...

...hahaha... ironicno, apsurdno, hiperbolicno? ma nazovite to kako god hocete. ni ne zanima me sta ce drugi pomisliti (jer sam sigurna da ce bar 90% ove rijeci protumaciti na sasvim pogresan nacin)...

p.s. sve je OK. samo sam malo slomljena... no uzdicu se iz pepela, ne kao fenix -novija i bolja, ali cu bit tu... ('m still not giving up-glupo?!ali je tako...)

i  kao san okonca se poglavlje to

trajase kratko, bijase burno ali uistinu kao da se i nije zbilo

tek poneki oziljak na srcu ostao je kao uspomena na minulo vrijeme

kraj

ne posta, ne knjige, ne zivota, vec poglavlja, jednog od onih kljucnih

i sta sad???

ide novo, nadam se uzbudljivije i bolje

...ovoga puta bit ce drugacije... ne zato sto zelim, vec zato sto mora...

cudno je to sto svako ljudsko bice je stvoreno da moze podnijeti sve a opet vecina puca na sitnice, na najmanjoj prepreci okrenu se i odustanu... i zale se... zale se za ovo, zale se za ono, ne valja ovo, ne valja ono -zivot stvarno nije fer!!!

ha?! zivot nije fer?!?

pa ko je ikad ikome rekao da je zivot fer? naravno da nije, o tome nas uce, svako iskustvo svjedoci tomu... i sta sad? jel treba da sjedimo i durimo se zbog toga??? ili da prihvatimo istinu i borimo se koliko god je to moguce da napravimo nesto postenski unatoc svim glupim preprekama koje nas prijece???

ne znam za vas, ali ja sigurno, ma koliko da je tesko, ne predajem se, bez obzira na nepravdu i bol i razocarenja... dokle ce me to dovesti? ne znam.

mozda vec sutra zavrsim u ludnici (verrryyyy possible) ili pak me pregazi auto dok prelazim preko pjesackog (there is probability), mozda cak i ne postignem nista i zavrsim na ulici kao beskucnik -ali sta god desi imat cu osmjeh na licu jer cu znati da se nisam predala i da sam se borila protiv svega sto mi se nije svidjalo (sa malo ili ni malo zaljenja) =)

*p.s.  ima dosta faktora koji su utjecali na ovo moje pisanje (ni jedan od njih ne utice na moj stav!), i iskreno se nadam da tamo negdje, u svijetu koji je nepoznat umu ove lude, postoje borci koji se odupiru nepravdi i ne kukaju za izgubljenim vec se trude da dokazu drugacijima kako je moguce imati nesto unatoc svemu.

umorna sam i slomnjena

....nemam snage niti volje za bilo cim....

no proci ce me ova faza depre cim udjem u neki period stabilnosti, cim....

nije bitno, bit cu ok...

nekad...

...nekad...

nije vazno, nikad nije vazno....

prezivjet cu ja

....nekako....valjda....

***all alone to fight this world***

ma confused sam pa i ovo nema smisla (mislim pretpostavljam da se ne moze skontati

nebitno

raspad systema